-Piše: Milan Mišić
U junu 1961, mladi (40) američki predsjednik Džon Kenedi dva dana je u Beču razgovarao sa prevejanim sovjetskim premijerom, 67-godišnjim Nikitom Hruščovim. Bio je to njihov prvi susret i Kenedi se nije dobro proveo. Kako je to objasnio njegov pratilac u tom nadgornjavanju, državni sekretar Din Rask, Kenedi nije bio pripremljen za brutalnost nastupa generalnog sekretara KPSS. Na dnevnom redu su bili američko-ruski odnosi dva mjeseca posle američkog fijaska na Kubi, situacija u Jugoistočnoj Aziji i, razumije se, kako spriječiti nuklearni rat između dva svjetska bloka.
Ovu istorijsku epizodu su ovih dana pominjali mnogi mediji, nastojeći da objasne smisao glavnog događaja na upravo završenom godišnjem samitu G20 u Hamburgu, kojim je predsjedavala njemačka kancelarka Angela Merkel. Jasno je, riječ je u prvom susretu Donalda Trampa i Vladimira Putina.
Prvi susreti još od Kenedija daju intonaciju budućim susretima čelnika dvije sile. Naravno, svijet danas nije isti kao na početku 1960-ih, sovjetsku imperiju je pregazila istorija, hladni rat je završen, Rusija se upinje da povrati status super sile sa sopstvenom zonom uticaja, dok je Amerika, sa novim predsjednikom, u nekoj vrsti demisioniranja iz svoje tradicionalne uloge ”lidera slobodnog svijeta”.
Tramp i Putin su u petak, umjesto protokolom planiranih 30 minuta, razgovarali 2 sata i 16 minuta. Kad je o godinama riječ, ovoga puta je senior bio američki predsjednik koji ima 70 prema 64 svog sagovornika. Kad je o iskustvu riječ, Ruska strana je, kao i u kratkoj Kenedijevoj eri, bila u znatnoj prednosti: Putin vodi Rusiju već 17 godina, dok je drugi ruski akter u razgovorima, šef diplomatije Sergej Lavrov na tom mjestu još od 2006. Tramp, koji je, prije nego što se kandidovao za predsednika, bio preduzimač i trgovac u biznisu nekretnina, u politici je tek šest meseci, isto koliko i njegov državni sekretar Reks Tilerson, koji je pre toga bio predsjednik velike naftne kompanije,
Od momenta kada je ovaj istorijski susret završen svi nastoje da dokuče ko je ”pobijedio”. Iako su razgovarali dugo, malo je detalja. S obzirom da je sastanak bio samo učetvoro: dva predsjednika i dva ministra spoljna (plus dva prevodioca), svaka strana je o razgovorima iznijela samo ono što joj ide ruku.
Nije dakle bilo nikakve velike pogodbe, Tramp je već na početku pomenuo ono što ga žulja i zbog čega je američka politička scena u krizi praktično od momenta Trampove inauguracije, dakle navodno rusko miješanje u izborni proces, o čemu se u Vašingtonu vodi nekoliko istraga. Putin je, očekivano, sve to opovrgao. Ostalo je nejasno da li je Tramp to prihvatio (Lavrov kaže da jeste) ali u suštini svako je dakle ostao pri svome, uz saglasnost da to ne bude prepreka da se ”krene dalje”.
Kako će to dalje izgledati, teško je zamislivo, sve zavisi od toga šta će donijeti započete američke istrage. Sa političkog aspekta, čini se da je Putin u prednosti i da je Tramp ušao zamku u čijem je postavljanju i sam učestvovao. Putin za svoje opovrgavanje ruske umiješanosti u američki izborni proces ima naime ključni argument: onome što složno tvrde američke obavještajne službe – da su se njihove ruske kolege u predsjedničkoj kampanji 2016 primenjivale ”aktivne mjere”: sajber napade, podmetanje lažnih vijesti u društvene mreže i druge tehnike – ne vjeruje ni sam Tramp.
On je to je više puta iznio, kako verbalno, tako i u svojim famoznim tvitovima. Koliko u četvrtak, rekao je ”da niko stvarno ne zna” ko je bio iza poteza da se utiče na izbprni rezultat, da bi u istom dahu Rusiju optužio ”za pokušaje destabilizovanja izbora na Zapadu”. Istini za volju, blizu priznanja da je nekog miješanja ipak bilo, bio je i Putin, kada je prošlog mjeseca u Petrogradu rekao kako je moguće da su tu nešto petljali ruski ”patriotski hakeri”.
Trampu neskloni američki mediji (koji su u većini), ocjenjuju i da je ruska strana opet stekla prednost zato što je prihvaćeno njeno insistiranje na formatu razgovora sa minimumom učesnika, što je onemogućilo da Trampu asistiraju savjetnici koji poznaju Rusiju, poput savjetnika za nacionalnu bezbjednost H.R. Makmastera i savjetnice Fijone Hil.
Najzanimljivija metafora o susretu je međutim ona koja kaže da je susret u petak u stvari bio meč između ”džudiste sa crnim pojasem” i ”rvača”. Putinove vještine u istočnjačkom borilačkom sportu odavno su poznate, dok je Tramp ljubitelj profesionalnog rvanja, koje je više cirkus nego sport. Najzad, sasvim uvjerljivo zvuči i ocjena da je ruska strana u ovaj dijalog došla spremnija, sa jasnom strategijom i ciljevima, dok je američki predsjednik ispraćen sa strahovima da u svom improvizovanju ne napravi neki novi gaf.
Suštinu ”istorijskog susreta” možda je najefektnije sažeo kolumnista ”Gardijana” Ričard Volf: ”Putin ima strateški interes da svijet oblikuje po svojim potrebama, dok Tramp ima taktičku potrebu da po svom ćefu proizvodi naslove za globalne medije. Prvi igra šah, drugi se samo igra”.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)